Crnogorska pravoslavna crkva obavještava javnost da joj je dostavljeno rješenje Ministarstva pravde, broj UPUPV-10-081/23-85/41 od 29. juna 2026. godine, kojim je kao neosnovan odbijen zahtjev Bojana (Borisa) Bojovića da se mitropolit Mihailo ukloni kao poglavar i ovlašćeno lice Crnogorske pravoslavne crkve, a da na njegovo mjesto bude upisan Bojović.

Svako iole pismen može vidjeti da je Bojović zahtijevao da se mitropolit Mihailo stavi u penziju, da mu se oduzmu crkvene funkcije, a da se on postavi za arhiepiskopa cetinjskog, mitropolita crnogorskog i poglavara Crnogorske pravoslavne crkve.

Takav zahtjev, da nije tragičan, bio bi smiješan. Njime se od državnog organa traži da preuzme crkvenu vlast i proizvede službu koja nije stečena u skladu sa crkvenim Ustavom i odlukama nadležnih organa. Rješenje zato razotkriva pravnu neukost i crkvenu neodrživost čitavog pokušaja.

Državna evidencija može zabilježiti zakonito donesenu crkvenu odluku, ali je ne može stvoriti. Ministarstvo pravde ne bira, ne hirotoniše i ne ustoličava mitropolita. Njegova nadležnost nije da odlučuje ko je dostojan crkvene službe, već da provjeri da li zahtjev za promjenu ovlašćenog lica proizlazi iz važećih autonomnih akata vjerske zajednice.

Rješenje je doneseno u ponovljenom postupku, u izvršenju presude Upravnog suda Crne Gore, nakon dopunjenog dokaznog postupka. Ministarstvo je utvrdilo da Bojovićev zahtjev nije utemeljen u Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, Ustavu CPC i drugim obavezujućim crkvenim aktima. U rješenju se navodi da je dostojanstvo mitropolita doživotno, da Crkvom do izbora novog poglavara upravlja Sveti sinod i da se izbor sprovodi u postupku određenom Ustavom.

Postoji više razloga zbog kojih Crnogorska pravoslavna crkva opravdano razmatra stvarne motive ovog pokušaja.

Prvi razlog je kontinuirano negiranje mitropolita Mihaila, njegove službe i njegove slobodne volje. Ko može zamisliti da se od Ministarstva pravde traži da mitropolita Mihaila penzioniše mimo njegove volje, iako on nije dao saglasnost za razrješenje niti je, kao jedino ovlašćeno lice, podnio takav zahtjev, već je u postupku izričito osporio Bojovićeve tvrdnje?

Mitropolit Mihailo nije bio spriječen da upravlja Crkvom niti lišen sposobnosti da sam odlučuje o svojoj službi. Bio je živ, aktivan, u punom zdravlju i sposoban da se izjasni, što je u postupku i učinio. Bojović je, uprkos tome, pokušao da njegovu volju proglasi nepostojećom i da od države izdejstvuje njegovo uklanjanje. Kakav je to duhovnik koji poništava slobodnu volju ličnosti stvorene po slici i prilici Božjoj?

Drugi razlog je pokušaj poništavanja Svetog sinoda, ključnog organa crkvene vlasti. Sinod nije naknadno ili proizvoljno stvoreno tijelo. Njegovo mjesto u institucionalnom poretku utvrđeno je Ustavom Crnogorske pravoslavne crkve iz 1904. godine i sačuvano do danas. Bojović zato ne napada samo jednu odluku, već više od jednog vijeka ustavnog i sinodalnog kontinuiteta CPC.

O izboru episkopa i mitropolita odlučuju Ustavom određeni crkveni organi. Ministarstvo ne može zamijeniti Sinod, izborni savjet ili volju Crkve. Ako nema odluke nadležnog crkvenog organa o postavljenju mitropolita, nema ni odluke koju država može evidentirati.

Posebno je porazno što Bojović pokušava da suspenduje isti crkveni poredak na osnovu kojeg je 2019. godine postavljen za vikarnog episkopa. Ministarstvo se u rješenju poziva na taj akt, kojim je Bojović postavljen kao vikarni episkop, potčinjen nadležnom episkopu, bez prava da samostalno osniva crkvene jedinice ili prisvaja višu službu.

Ne može se prihvatati valjanost Ustava kada se na osnovu njega dobija episkopsko dostojanstvo, a odbacivati ga kada ne dopušta samoproglašenje za mitropolita. Takvim postupanjem Bojović negira Crkvu, njenog poglavara, Sinod i sve koji su učestvovali u njegovoj hirotoniji, dok istovremeno pokušava da prisvoji najvišu službu te iste Crkve.

Treći razlog je pokušaj da se skup od približno pet stotina ljudi predstavi kao „Opštecrnogorski zbor“ i postavi iznad mitropolita, Sinoda, Ustava i čitave Crnogorske pravoslavne crkve.

Riječ je o skupu koji nije sazvao mitropolit Mihailo niti je održan na osnovu odluke Sinoda ili drugog nadležnog crkvenog organa. Takav skup ne može se poistovjetiti sa Crnogorskim zborom u istorijskom smislu, kao predstavništvom svih Crnogoraca, njihovih bratstava, plemena i prvaka. Okupljanje pet stotina pristalica jednog kandidata ne postaje istorijska narodna institucija samo zato što su mu organizatori prisvojili njeno ime.

Simbolički čin stavljanja panakamilavke ne predstavlja izbor, hirotoniju ili ustoličenje i ne može proizvesti kanonsko ni pravno dejstvo. Time se dolazi do suštine pokušaja: Crnogorska pravoslavna crkva poništava se kao institucija, ukidaju se njen poglavar, Ustav i Sinod, a istovremeno se prisvajaju njeno ime, autoritet i mitropolitska služba. Crkva se priznaje samo kada treba opravdati ranije stečeni položaj, a negira kada njeni organi ne potvrđuju novu ličnu ambiciju.

Konačno, postupak pred Ministarstvom pravde nije inicirala Crnogorska pravoslavna crkva, već Bojan Bojović. Zato je skandalozna kampanja protiv Ministarstva pravde i Direktorata za odnose sa vjerskim zajednicama. Utoliko prije što su tri ministra pravde donijela istovjetne odluke kojima je potvrđeno da promjena nije utemeljena ni u zakonu ni u obavezujućim aktima CPC.

Umjesto pravnih i crkvenih argumenata, ministri i pomoćnici ministara diskvalifikuju se na ideološkoj i nacionalnoj osnovi i nazivaju „četnicima“ i „litijašima“. Međutim, opravdano je pitanje zašto Bojović od ljudi koje tako predstavlja i vrijeđa traži da ga proglase za mitropolita. Ako bi neki ministar prihvatio njegov zahtjev, da li bi ta odluka, po istoj logici, odjednom postala ispravna i legitimna? Da li legitimitet državnog organa zavisi samo od toga hoće li udovoljiti nečijoj ličnoj ambiciji? Ali šta očekivati od onoga ko na isti način diskvalifikuje i ponižava sve pripadnike Crkve koji su stali na put njegovim bolesnim ambicijama?

Rješenje Ministarstva pravde potvrđuje jednostavnu činjenicu: Crnogorska pravoslavna crkva nije ničija privatna svojina, a njenu mitropolitsku službu ne može prisvojiti pojedinac, improvizovani skup niti medijska kampanja.

Ne mogu ukinuti Crkvu da bi preuzeli njeno ime. Ne mogu poništiti Ustav iz 1904. godine da bi se pozvali na njen autoritet. Ne mogu negirati mitropolita i Sinod, a zatim od države zahtijevati da ih proglasi za crkvenu vlast.

Uz ovo saopštenje javnosti će biti stavljen na uvid integralni tekst rješenja Ministarstva pravde.

Na Cetinju, 22.7.2026. godine                                                                              Arhiepiskop Cetinjski i

                                                                                                              Mitropolit Crnogorski

† M I H A I L O  s.r.

  M. P.