IZ ARHIVE: Samozvani „mitropolit“ i školska svjedočanstva koja govore sama za sebe
Po onoj staroj narodnoj: manjak znanja, višak samopouzdanja. U slučaju Bojana Bojovića, ta izreka dobija vrlo konkretan i dokumentovan smisao.
Osobi kojoj nije smetao ozbiljan manjak formalnog obrazovanja da sebe vidi kao poglavara Crnogorske pravoslavne crkve, nije falilo ni drskosti da druge proglašava nedostojnima, diskvalifikuje, sklanja ili „penzioniše“. Riječ je o čovjeku kojem je za završetak prvog razreda srednje stručne škole bilo potrebno punih pet godina, što jasno potvrđuju svjedočanstva koja danas iznosimo pred javnost.

Kako se vidi prema dostupnoj dokumentaciji, osnovnu školu završio je školske 1995/96. godine, sa prosjekom 2,5. Prvi razred srednje stručne škole započinje znatno ranije, ali ga, nakon višegodišnjeg ponavljanja, uspijeva završiti tek 2001. godine, kao dvadesetogišnjak.


I tu dolazimo do paradoksa koji najbolje oslikava karakter njegovog „uspona“. Nakon što mu je trebalo pet godina da savlada gradivo jednog razreda, Bojović u periodu kraćem od godinu dana završava još dva razreda srednje stručne škole, mašinskog smjera, sa dovoljnim ili dobrim uspjehom.


Takav „obrazovni sprint“ ne bi bio moguć bez posebnih okolnosti, koje javnost ima pravo da zna.


Kad kažemo da je „završio“ tri razreda u kratkom vremenskom periodu, od pola godine, mislimo prije svega na činjenicu da su mu ljudi iz Crnogorske pravoslavne crkve, iz očinske brige i nade, dali povjerenje, koristeći lični ugled i kontakte, kako bi on makar formalno stekao srednje obrazovanje i time ispunio minimum uslova za djakonsku službu. Dvoje od tih ljudi bili su mu i profesori u školi.
Bojović, prema sopstvenim tvrdnjama, posjeduje i diplomu o završenom četvrtom razredu srednje škole. Ukoliko se ta diploma pronađe i bude dostupna, i ona će, bez zadrške, biti predočena javnosti – kao i svi ostali dokumenti koji se tiču njegove biografije.
Dakle, između završetka osnovne škole i okončanja srednje protekla je gotovo cijela decenija. Umjesto zahvalnosti i svijesti o odgovornosti, uslijedilo je nešto sasvim drugo. Kada je ugrabio priliku, sa pozicije na koju su ga postavili, isti taj čovjek počinje da uklanja upravo one koji su ga doveli do časnog čina u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, u svojoj ignoranciji počeo progniti kao „neprijatne svjedoke“ njegovog vrtoglavog i neprirodnog uspona, i ismijavajući njihovo obrazovanje i poslove koje su vršili u svojoj karijeri.
Ko i malo poznaje profilaciju ovakvih ljudi, zna da takav odnos prema znanju i radu drugih ljudi, logično rađa i prezir prema onima koji iza sebe imaju godine studiranja, fakultete, državne ili privatne poslove i životne priče. Jer onaj ko nikada nije prošao stvarni put rada na sebi i žrtve koja to nosi, ne može razumjeti njegovu vrijednost i poštovati je.
Svjedočanstva koja danas objavljujemo ne vrijeđaju, ne tumače i ne nagađaju. Ona samo govore ono što piše u arhivi crkve koju danas razbija. A arhiva, za razliku od samoproglašenih titula, ima jednu nezgodnu osobinu – pamti. Biće vremena da se javnost upozna i sa ostalim činjenicama, kada za to bude spremna. Mi smo ga upoznali onda kada je bio niko, i onda kada je poželio da bude sve. Zato znamo koliko su razlika između stvarnosti i samoproglašenja ponekad opasne.
Nastaviće se…
Namjesništvo za odnose sa javnošću

