Crnogorska pravoslavna crkva se rijetko oglašava povodom ljudi koji pokušavaju da našu vjekovnu borbu za pravdu i slobodu naroda zloupotrijebe za lične ambicije. Ali radi vjernog naroda u Crnoj Gori, dužni smo – koliko god to bilo neprijatno – da s vremena na vrijeme kažemo ponešto javno. Ne zbog onih koji znaju o čemu se radi, nego zbog onih koji bi mogli biti dovedeni u zabludu.

Suočeni sa pojavom jednog samozvanca – čovjeka koji koristi očinsku strpljivost i hrišćansko vaspitanje Crkve kao slabost, pa pod maskom duhovnog autoriteta sam sebi stavljajući bijelu panakamilavku istrajava u aktivnostima da sebe izgradi u ono što mu Crkva nikad nije povjerila. Govorimo o rascinjenom Borisu Bojoviću – čovjeku koji je izdao i onoga koji ga je krstio, i onoga koji ga je rukopoložio, vjerujući da njegovo sveštenstvo postoji bez blagodati Božje i bez blagoslova Crkve od koje se sam odmetnuo ili da će prozeliti koje rukopolaže i krsti će primiti ono što on nema da im da.

Ali Crkva Božija nije improvizacija, ni lični projekat. Nije Instagram-profil, ni pozorišna scena za male performanse sa fiktivnim „crkvenim odborima“ u Rumuniji, Španiji i Bugarskoj. Crkva nije nešto što se osniva bez naroda i bez sabora, bez žrtve i bez Svetog Duha.

Zato i jeste strašno to što pomenuti gospodin, bez blagoslova, bez svetog miropomazanja, bez apostolskog prejemstva – krštava narod. I radi tih ljudi, koji u dobroj vjeri pristupaju Bogu, a ne znaju da sveštenođestvo tog čovjeka nema ni valjanost ni blagoslov, mi moramo reći istinu:

Boris Bojović nema pravo da služi, nema pravo da krštava, nema pravo da se predstavlja kao sveštenik, a kamoli kao episkop. On ne pripada Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Ono što on čini nije samo bezakonje – to je veliko prokletstvo. Jer, kako reče apostol, “Bog nije Bog nereda, nego mira.” (1. Korinćanima 14:33)

No, i ovd‌je treba da podsjetimo na priču Lava Tolstoja, u kojoj se jedan razbojnik prerušio u episkopa i došao u zabaceni manastir. Sestre ga, ne znajući istinu, primiše sa velikim poštovanjem, prali mu noge, tom se vodom umivale, i dogodilo se čudo – isceljenje. Jer vjera tih sestara bijaše iskrena. Tako i mi vjerujemo da ljudi koje krštava Bojović neće postradati ako u čistoj vjeri pristupaju Bogu, a ne njemu. Ali i dalje stojimo pri istini: to što on čini ne pripada Crkvi. To nije Crnogorska pravoslavna crkva.

I zato apelujemo: ne pomažite zabludi. Ne dajte mu na značaju koji nema. Ne rušite ono što smo decenijama gradili u mukama, trpljenju, poniženju i nadi. Jer i nesrećno dijete može da zapali kuću. Za destrukciju ne treba ni mnogo pameti ni sile – samo da se podmetneš đavolu u ruku i da mu služiš. Kao što, nažalost, Boris Bojović i čini.

Nije to nikakvo junaštvo, ni hrabrost. To je gordost i samoljublje, najteži duhovni pad. To je smrtni grijeh.

I ako bi taj čovjek, kao onaj razbojnik u Tolstojevoj priči, u sebi zaplakao, postidio se, priznao da nije ono za što se izdaje, već da je bjegunac pred zakonom i Crkvom – sve bi bilo drugačije. Tada bismo svi mogli da se zagrlimo kao braća i zajedno tražimo oproštaj.

Ali dok god traje ova obmana – dužni smo da jasno kažemo: Crkva je saborna. Crkva je apostolska. I bez zajedništva sa njom, niko nema ni budućnost, ni blagodat, ni život vječni. A posebno ne oni koji gaze sve sveto radi lične slave.

Jer ćemo svi – i tiho i javno, i sabrano i rastrojeno – jednog dana stati pred strašni Sud Hristov. A tamo se ne pita koliko si pratilaca imao, već koliko si braće zadržao u ljubavi Crkve.

Teška su vremena. Ali teška vremena nijesu opravdanje da sami srušimo ono što smo decenijama gradili. A pogotovo ne zbog jedne propale ambicije i samoljublja.

Gospode, smiluj nam se svima.

Na Cetinju, 10/23.juna.2025.godine,

Arhiepiskop cetinjski i Mitropolit crnogorski

+Mihailo